Sarajevska Mona Liza

Mona Lisa je Leonardova najpoznatija slika, koja je čuvena po Mona Lizinom misterioznom osmjehu. Ovo djelo je jedinstven primjer sjedinjavanja dvije slikarske tehnike sfumato i chiaroscuro, koju je Leonardo doveo do savršenstva. Leonardo je Mona Lizu slikao skoro tri godine, od 1503. do 1506. Mona Liza je jedna od rijetkih Leonardovih slika koje su i do dan danas očuvane. Mona Liza se čuva u Luvru u Parizu. Ovaj portret predstavlja kombinaciju firentinskog i flamanskog stila.

Mona Liza je bila žena trgovca Franćeska del Djakonda kojom se ovaj oženio 1495. godine. To mu je bio treći brak. U braku su stekli jednu kćerku koja je 1499. godine umrla, nakon toga u njihovom životu je zavladala tuga i očaj. Pravo ime Mona Lize je bilo Liza Gerardini. Leonardo se ponudio da naslika divno lice ove mlade žene koja je tada imala između 28 i 30 godina. Pošto je Mona Liza bila tako lijepa, za vrijeme portretisanja Leonardo je dovodio nekog ko je svirao i pjevao, kao i lakrdijaše, da bi je razveselio i razbio njenu tugu. Leonardo nije želio da samo napravi portret, već je htio da naslika "jednu živu stvar": niko prije njega nije sebi postavljao tako visok cilj, izazvati samu prirodu, podražavati je da bi je prevazišao, jer je htio da "sačuva predstavu o božanstvenoj ljepoti koju će vrijeme ili smrt uskoro uništiti". Mona Lizin portret predstavlja i izraz Leonardovog tehničkog znanja. Vazari ga opisuje vrlo rječito: «Oči su imale takav sjaj i vlažnost kao da su žive... trepavice, pošto ih je naslikao kao da rastu iz kože, nagdje gušće, negdje rjeđe, nisu mogle biti prirodnije. Koristio je tehniku zvanu sfumato. Mona Liza Djakonda: stvarna žena, portret ili samo povod za poniranje u dubinu, ali ne u dubinu ogledala, već samoga sebe; ili je to lik savršenstva? To je odgovor genija upućen novim slikarima koji su sve površnije posmatrali predmet slike».

Sarajevska Mona Lisa, 2009. akril i ulje na platnu je rađena u originalnim dimenzijama kao i Leonardova (76,8x53cm). Trudio sam se da osnovni crtež bude doslovna kopija bez ikakve izmjene ili dodavanja.

Leonardova Mona Liza bila je inspiracija mnogim umjetnicima. Francuski slikar Žan Mecinger na slici “Ukus” (1911), predstavio ju je nagu, kao ženu dok pije čaj. Ta slika je često nazivana “Mona Lizom kubizma”. Salvador Dali napravio je “Autoportret kao Mona Liza” (1954), a dok je slika gostovala u Americi Endi Vorhol je uradio seriju printova u vidu umnoženih reprodukcija koju je nazvao “Trideset je bolje od jedne”. Fernando Botero naslikao ju je buckastu, a Karen Savel napravila je najveću reprodukciju na svijetu, “Mega Monu”. Oldos Haksli napisao je kratku priču “Đokondin osmjeh”, a Amilkare Pakijeli komponovao je operu o Đokondi. Net King Kol je pjevao o Mona Lizi u velikom hitu iz 1950. godine, a Marsel Dišan joj je docrtao brkove i jareću bradicu. Zanimljivo je da su se tajnama Mona Lize bavili i naši stručnjaci. Ovaj povratak na prošlost zaživio je na razne načine, na ironičan, romantičan, nadrealan ili konceptualan, isto tako različite su i forme predstavljanja u različitim načinima viđenja

Zašto Mona Liza na moj način?

U želji da je predstavim savremenu, kao Mona Lizu 21. vijeka, a kao sliku koja mi je uvijek u sjećanju još iz prvih učenja istorije umjetnosti, došao sam do ideje da to divno Leonardovo ostvarenje realizujem na svoj osoben način uvažavajući crtež u kojem je predstavio najveći genije renesanse Leonardo da Vinči.

Kroz mozaik boja u geometriskim plohama  htio sam da dočaram raspoloženje kakvim ga ja osjećam u ovom djelu. Sam osmjeh sam pokušao da realizujem stavljajući crvenu kocku blizu donje usne što bi tebalo da budi neku emociju i trenutno stanje Mona Lize podsjećajući nas na čuveni osmjeh. Ruke sam predstavio u većem dijelu kao hladne, koristeći plavi ton sa kombinacijom drugih boja, prvenstveno crvene. Na lijevoj strani prsa sam postavio kao simbol plohu u obliku srca zelene boje iznad koje stoji neki apstraktan oblik figure. Pozadina je doslovna, tu postoji put, most, a naziru se i vrhovi planina. Samo nebo nisam htio da postavim u jednoj boji ili u jednoj plohi, već u kompoziciju koja treba da apstraktno podsjeća na nebo sa atmosferalijama, oblacima, maglom, sunčevim zracima itd., a postoji i refleksija na jezero gledano iz daljine i kombinovano u raznim efektima boje.