Ovu sliku Bistrika nosim iz kreativnog zanosa starih fotografija bistričke stanice, gdje sam kroz slojeve boje pokušao oživjeti ono što više nije isto, ali još uvijek živi u meni. Trebević sam svjesno okrenuo, prelomio ga kroz vlastitu misao, jer bez njega Sarajevo ne postoji – pa sam morao okrenuti i zbilju da bi istina slike prodisala. U toj igri prošlosti i mog unutrašnjeg osjećaja, austrougarsko vrijeme ne slikam kao historiju, nego kao trag koji još uvijek svijetli kroz moje poteze i boju.

Ova slika “Alipašina džamija” nastala je kao moj doživljaj svitanja i zvjezdane noći iznad Sarajeva, gdje se svjetlost i tama susreću u trenutku buđenja grada. Džamija je središnji simbol – duhovni stub svjetlosti koji spaja zemaljsko i nebesko. Boje nanosim špahtlom, stvarajući gustu teksturu koja pulsira kao život samog Sarajeva. Zlatni tonovi svitanja prelaze u duboko plave nijanse noći, dok se iznad kupole rasipa svemir pun zvijezda, kao metafora vjere, nade i trajanja. U pozadini se nazire zgrada Predsjedništva BiH, što simbolično povezuje duhovnu i državnu dimenziju Bosne – svjetlost duše i svjetlost odgovornosti, spoj prošlosti i sadašnjosti u jednom trenutku svjetlosnog treptaja.

U ovom radu istražujem pejzaž Bosne kroz ekspresivnu materiju, snažan kolorit i simboliku životnog puta. Putanja koja se pruža prema posmatraču, blago pomjerena udesno, predstavlja metaforički pravac kojim čovjek ide ka svom „obećanom gradu“ – mjestu novih doživljaja, uzbuđenja i unutrašnjih otkrića. Horizont mahala i kuća smješten je u gornju trećinu kompozicije, stvarajući intuitivnu ravnotežu blisku zlatnom rezu, dok osvijetljena zvijezda u središtu neba djeluje kao orijentir i duhovni signal koji vodi. Donje polje vibrantnih poteza otvara dubinu i energiju kretanja, a eruptivno nebo i slojeviti nanos boje oblikuju moj prepoznatljiv rukopis – spoj pejzaža, emocije i simboličkog putovanja čovjeka kroz život.

U djelu “Sarajevska Gernika” koristim kompozicijsku logiku Pikasa, ali je transformišem u vlastiti izraz o besmislu rata i ljudskoj patnji. Fragmentisane figure razbacane po prostoru postaju svjedoci raspada svijeta, dok njihova deformisanost nosi krik boli i unutrašnju eksploziju grada. U središtu slike izranja gljiva — simbol seksualne energije, inata i obnavljajuće snage života koji niče iz pepela razaranja. Ironično, figure sa strane, uzdignutih ruku i grotesknih poza, podsjećaju na one koji rat slave kao cirkus ubijanja i stradanja, karikature ljudskog ludila. Ženski grudnjak koji nose kao trofej postaje simbol tereta i poniženja, ali i podsjetnik na žensku žrtvu i dostojanstvo koje preživljava. U dnu slike, crveni točak se okreće kao znak vječnog kretanja historije — krvavog ponavljanja i nade u novi početak. Snažni kontrasti plave, crvene i žute stvaraju električnu napetost koja oživljava dramu između destrukcije i obnove, tame i svjetlosti.

Na ovoj slici prikazao sam Sarajevo iz ptičije perspektive – grad koji diše svjetlošću, bojom i energijom života. U zlatnim odsjajima jutra i plavetnilu rijeke otvara se mozaik krovova, ulica i sjećanja, rasutih potezima špahtle i ritmom boje. Sve je u pokretu – kao da grad pulsira sopstvenim srcem, između stvarnosti i sna. Asocijacije i oblici prelaze u apstrakciju, jer sam svjesno pojednostavio formu da bi se osjećaj mogao vidjeti jasnije od same slike. Ovo je Sarajevo koje ne miruje – ono zrači, gori, i širi svoju toplinu kroz svaki sloj boje.

Na ovoj slici naslikao sam most kao simbol spajanja ljudi, kultura i civilizacija. Njegovih pet lukova izgradio sam potezima špahtle, kao da ih drže ljudi zagrljeni i povezani rukama, čineći od mosta živi lanac zajedništva. Rijeka ispod titra u slojevima boje, puna energije, svjetlosti i pokreta, kao da diše u ritmu zemlje. Bosanski pejzaž uz obalu, sa mahalama i krovovima, izranja iz pastoznih nanosa boje, između sna i stvarnosti. U svakom potezu osjećam dah Bosne – topli, iskreni, slikarski san o povezanosti i životu koji ne prestaje teći. U svakom potezu osjećam dah Bosne – topli, iskreni, slikarski san o povezanosti i životu koji ne prestaje teći.

U ovom radu istražujem intimni pejzaž bosanske mahale kroz gustu materiju i snažne zlatne akcente. Kuće gradim iz fragmentiranih poteza koji se stapaju sa drvećem i nebom, stvarajući dojam da arhitektura i priroda dišu kao jedno. Zlato koristim kao simbol topline, sjećanja i duhovne svjetlosti, dok tamne strukture daju ritam i nose konstrukciju slike. Ovim slojevitim pristupom želim prikazati staru bosansku kuću kao mjesto trajanja, tišine i skrivenog života koji treperi ispod površine boje.